Ispovijesti

Danas sam mislila da umirem. Imam 15 godina i već par mjeseci moj ujak se čudno ponaša sa mnom…

Češće nego ikad ranije provodi vrijeme sa mnom. On je inače profesionalni maser i bavi se tim poslom skoro 20 godina. Zadnjih par mjeseci me mnogo češće masira, jer kao ja sam u razvoju i treba mi to kako bih izrasla u zdravu ženu. Baš se u tim trenucima, za vrijeme masaže osjećam neugodno. Dok me masira često podvlači ruke ispod mojih gaćica i grudnjaka što prije nije radio. Pokušavala sam mami objasniti da mi je postalo neugodno sa ujakom, ali ona je na ujakovoj strani i kaže da je to normalno jer se razvijam, ali danas se desilo nešto katastrofalno… dok me je ujak masirao, rekao mi je da je vrijeme da probam neku UNUTARNJU MASAŽU, kako mi je rekao… nisam znala šta to znači, samo sam mu rekla “ako ti tako kažeš ujko…” a on me je već povukao na ćošak kreveta i samo par sekundi kasnije sam osjetila kako nešto prodire u mene, dole gdje pišam. Istog trenutka osjetila sam kako se niz moje butine razljeva neka topla tečnost, postidila sam se, pomislila sam da sam se upišala, a kada sam pogledala niz sebe… vidjela sam krv. Počela sam da paničim, da vrištim, a ujak me tada počeo smirivati, ne vadeći to nešto što je ugurao iz mene. Sve to je trajalo skoro 15 minuta, a kasnije mi je objasnio da je krv normalna reakcija na prvu unutarnju masažu i da ću od svakog narednog tretmana osjećati se sve bolje i bolje. Ne znam… zbunjena sam, ujak govori jedno, ja osjećam drugo… ali valjda je ujak u pravu, mada trenutno sam jako loše, čak sam na trenutke pomišljala da umirem… bol, krv, napetost…baš mi je danas bilo loše. Stvarno bih molila ako neko može da mi sve ovo pojasni, jer sam totalno zbunjena.

-Rodila sam mrtvog sina… Nakon 7 godina pokušavanja, dvije vantjelesne oplodnje konačno sam ostala trudna. Bila sam sretna, ali moj muž je načisto poludio od sreće kada smo saznali. Tih 9 mjeseci iščekivanja dugo željenog djeteta je najljepši period u našim životima, ali… rodila sam sina koji nije davao znakove života. Tišina umjesto očekivanog plača, uh… mnogo bolno. Doktori su davali sve od sebe da ga vrate, da ga ožive, ali minute su prolazile plač se nije začuo. Nakon višeminutnog oživljavanja, koje sam svojim očima gledala, očima punih suzna doktor mi ga je donio u naručje, primila sam ga i u bolnoj tišini prislonila uz sebe, uz svoje grudi… nadala se nekom čudu, molila Boga, a onda je glavna sestra prišla i rekla da joj mog anđela predam, da ga… nosi :(. Molila sam je da mi ga ne dira, da mog sina ostavi još barem malo, ali kako mi je rekla kod mene je u naručju bio skoro sat vremena i jednostavno morao je doći i taj trenutak. Ta bol koju sam osjetila dok ga je iznosila iz sobe ne može se mjeriti ni sa čime u životu. Tada sam doživjela slom živaca… mjesecima se oporavljala, ali nikada se potpuno oporavila nisam. 4 godine su prošle, a bol je sve veća. Smatram sebe isključivim krivcem za smrt mog anđela, jednostavno nesposobna sam, razočarala sam i sebe i svog muža.

Related Articles

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button
Close