Zanimljivosti

Medicinska sestra iz Tuzle Senka Dervisević: Zašto ne grlim i ne ljubim svoje dijete ?

Vođeni konstantnim plasiranjem netačnih informacija u medije, minimiziranjem ili hiperbolisanjem svega što se dešava u zdravstvu u vrijeme pandemije koja nas je zadesila imamo mogućnost ispričati priču jedne medicinske sestre iz Tuzle, Senke Dervisević. Stupili smo u kontakt sa Senkom kako bi nam prikazala realnost iz ugla medicinske sestre. Senka nam govori kako svoje dijete nije zagrlila danima i kako radi svaki dan. Pitate se možda zašto ne grlim i ne ljubim svoje dijete? Pa zato što više nikome, pa ni samoj sebi, ne vjerujem u mogući put prenošenja virusa! Svoje posuđe za ručavanje sam u potpunosti odvojila: peškire, četkice, sredstva za higijenu i sve lične stvari, mada je i bliski kontakt dovoljan za prijenos oboljenja, ako si ne daj Bože, pozitivan.”
Najteže joj pada, kako kaže, što je njeno dijete, sin jedinac, po cio dan u kući, potpuno sam! Kad ustane radi sam zadaću, kako umije i zna. Djed i nena mu ne mogu doći, jer su i sami u kućnoj izolaciji, tačnije zabrani kretanja jer imaju preko 65 godina. Na pitanje šta dijete radi samo ni Senka nema odgovor. “Ne znam ni ja. Prepušten je sam sebi dok mu otac i mama, inače oboje uposlenici u zdravstvu, imaju radnu obavezu, a čine i svoju građansku dužnost. On je sam, ne jede topao doručak i ručak, nekad mama nešto spremi svom sinu i ostavi, nekad dođe toliko umorna da ne zna ni šta bi mu napravila, a nekad se boji da mu je možda bolje da jede i suho i konzervirano, nego ono što je mama napravila jer je “možda” zaražena, a da još ne zna.” Ko čita ovo, mogao bi pomisliti da sam paranoična, da sam klonula duhom, da nisam hrabra – kaže nam Senka i nastavlja: Da, ludo sam hrabra, i uzdam se samo u dragog Allaha, a ne pomišljam i ne znam, ko neki, da se sa svojim dijagnozama hronične bolesti sakrijem i ostanem kući dok ovo sve prodje. Senka ističe kako se mnogo brine za male heroje – djecu, pacijente koji boluju od raka, koji je trebaju. Dovoljan im je, kaže Senka, jedan dušmanin s kojim se mališani bore (rak) i naravno da postoji strah da se ne zaraze a posebno da im to ne donesem ja, ne bih mogla nositi na duši tu spoznaju. Senka se osvrnula na cjelokupnu situaciju na poslu kojim se bavi te kaže kako tim, kojeg čine izvrsni požrtvovani ljekari i medicinske sestre, a i svi uposlenici u zdravstvu, čine sve sto je u njihovoj moći da ni jednom pacijentu ne bude onemogućeno liječenje, da budu i osjećaju se sigurnim i zaštićenim. Daju nadljudske napore da sve bude kao i u normalnoj situaciji, a kako kaže, pucaju već svi po “šavovima”.

“Od kako je krenulo ovo ludilo zvano Corona/Covid19, sestrama kojima sam ja odgovorna sestra, sam strogo naredila, da dok rade svoju smjenu ne smiju izaći van odjela, osim samo u slučaju nužde. Njihovo je da dijele hemoterapije i pružaju svu potrebnu pomoć i njegu za hospitalizovane. Moglo bi se reći da budu “sterilne “cio dan i tako da obezbjedimo skoro 100% sigurnost za nase pacijente. Obzirom da samo po jednu sestru imam u smjeni, ja sam sebi dala zadatak da po cio dan cirkulisem i obavljam sve moguće poslove: nabavke i transporta lijekova, prijema i otpusta pacijenata, sve administrativne zadatke i konsultativne preglede sama izvršavam, vršim hitnu edukaciju roditelja o toaleti centralnog venskog katetera u specijalističkim ambulantama, da bi jadni u slučaju zatvaranja gradova, sami mogli istu obaviti u kućnim uvjetima, ne izlažući svoje dijete opasnosti. Zatim, pacijentima na odjeljenju stojim na raspolaganju i nabavljam sve što im je potrebno da nebi njihovi od kuće dolazili. Nudim se da perem i peglam njihove haljine kod svoje kuće, jer se bojim da bi im u kesama, ili stvarima donijeli virus, ko nesto smatrajući da sam ja već u kontaktu s njima, da sam sigurnija jer strogo vodim računa i poštujem sve principe zaštite.” “Ne možete ni zamisliti koliko mi teško pada svako jutro proći kroz trijazni punkt Kliničkog centra. Tako nešto si mogao gledati samo u filmovima. Strašno teško mi pada vidjeti žice i ograde na svim dosadašnjim izlazima iz kliničkog centra. Pošto sam prije rata, imala priliku u sklopu ekskurzije posjetiti logor Auswitz u Poljskoj, moram reći da me to pomalo podsjeća na to. Svjesna sam ja da je ovo zlo nepoznato svima, da se niko nije mogao pripremiti na sve ovo i da niko ne zna koliko će sve ovo trajati, ali… Ne znam šta će biti s nama, kako i kad će se sve ovo završiti. Niko ne zna!” Rekla sam, i sad i javno kažem, ko god kaže da ne može i ne pridržava se kućne izolacije, da mu je ona pobogu dojadila, javno ga se odričem. Svaki dan izlazim iz kuće i ne znam da li ću se možda ikad više vratiti. Izadjem iz kuće pokrivši svoje dijete dok spava, okrenem se, zastanem, pogledam kuću i odlazim. Tako već danima, i ko zna koliko još puta ću isto uraditi prije nego krenem na posao. Molim vas ljudi shvatite ovo sve ozbiljno, sjedite u svojim kućama, mislite na sebe i budućnost svih generacija. Ako moje kolege i ja, moramo raditi i brinuti se za svoje pacijente, vi nam se najbolje možete odužiti tako što nećete lagati pri davanju informacija o sebi kada ulazite na trijažne punktove, ili ako ste kući tu i ostanite. Teška srca ovo pišem, shvatite me kako hoćete, ali ovo je samo mali djelić boli koju nosim ovih dana u svom srcu, na kraju završava Senka.

 

Related Articles

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button
Close